Autorska prava na webu: kako izbjeći pogreške

Sve što trebate znati o autorskim pravima sadržaja

Autorsko pravo na webu je stvar već raspravljano u ranim danima Interneta. S jedne strane nalazimo one – poput programerskog genija Sama Williamsa, autora proročke i vizionarske knjige Free Code – koji bi željeli mrežu bez autorskih prava, gdje sadržaj, a posebno softver, ostaje slobodan za cirkuliranje i podijeljeno. S druge strane imamo umjetnike, diskografske kuće, multinacionalke i autore koji umjesto toga zahtijevaju primjenu zaštitnih mjera i propisa za zaštitu pjesama, slika, knjiga i tako dalje. Pitanje nije nimalo jednostavno: ako je u analognom dobu kontrola piratstva i umnožavanja sadržaja bila sasvim trivijalna (mislite na nespretnu i danas zastarjelu praksu "prženja" DVD-ova kod kuće), digitalno je, po svojoj prirodi, dao potres samom konceptu autorskog prava, što uzrokuje probleme mnogim igračima u sektoru, velikim ili malim. 

I tako smo se našli suočeni s potpuno drugačijim svijetom, gdje je razlika između onoga što je legalno i onoga što je ilegalno postala izuzetno zamagljena. Danas autorska prava poprimaju mnoge nijanse ovisno o zemlji u kojoj se nalazimo i propisima kojih se moramo pridržavati. Međutim, jasno je da je čak i s ove točke gledišta Internet pobrkao karte, učinkovito rušeći geografske, pa čak i vremenske granice. Ono što je prije bilo moguće u nekoj zemlji sada više nije moguće jer je korištenje sadržaja dramatično prošireno zahvaljujući webu. Nije slučajnost da mnoge vlade s vojskom ili retrogradnom vladajućom klasom na vlasti predviđaju oblike cenzura sadržaja koji se predstavlja kao zaštita autorskih prava. Stvari iz drugog svijeta? Nažalost, ne: reforma Europske unije o autorskim pravima, prema nekima, mogla bi otvoriti vrata promjeni sličnoj onoj koja se već dogodila u Kini i drugim zemljama u zadahu diktature. Međutim, prije nego što pogledamo ovaj rizik, napravit ćemo korak unatrag i pokušati u potpunosti razumjeti trenutni krajolik digitalnih autorskih prava.

CREATIVE COMMONS IDEJA ZA ETIČKA AUTORSKA PRAVA

Ako je istina da online autorska prava izgledaju kao nešto mnogo kompleksnije i zadimljenije od tradicionalnih "papirnatih" autorskih prava, istina je i da je netko, a ne govorimo o političarima, shvatio te kritične probleme i odlučio predložiti alternativu ruta. Tako su 2002. godine, na prijedlog profesora prava sa Sveučilišta Harvard Lawrencea Lessiga, rođene licence Creative Commons, na pola puta između punog autorskog prava i javne domene. U biti to je skup licenci koji jasno i neposredno ilustriraju koje je slobode autor određenog djela odlučio dati i koje uvjete je postavio za korištenje samog djela, ne samo online nego i offline.

Svaki proizvođač sadržaja (bloger, copywriter, grafički dizajner, itd.) može odlučiti koju će licencu primijeniti, bez ikakve registracije ili pologa. Pomalo kao da je osoba autonomno pričvrstila zajednički virtualni brend, sposoban signalizirati ostatku zajednice prava i dužnosti svojstvene nečijem intelektualnom radu. Intuitivni mehanizam, temeljen na etici i transparentnosti kao temeljnim vrijednostima mreže. I zapravo je uspjeh Creative Commonsa bio brz i nezaustavljiv: u desetljeću broj licenci beskonačno se umnožio, a danas CC simbol koriste stvarnosti kao što su CERN, INSTAT, Bijela kuća (barem za dio sadržaja stranice ), ne računajući platforme s milijunima posjetitelja dnevno kao što je Wikipedia. Ali ostaje jedan problem: ako netko odluči prekršiti licence Creative Commons može to učiniti bez previše problema. Srećom, postoje lijekovi za mrežne skripte, da vidimo koji su.

PRAKTIČNI ALATI I RJEŠENJA ZA ZAUSTAVLJANJE SKRIPTI

Tko se ne sjeća ispita u školi i uvijek prisutnih dežurstava? Na netu je taj fenomen raširen i ne prođe dan bez kršenja autorskih prava. Licence Creative Commons važeći su alati za demonstriranje mogućih upotreba djela, ali ne i za blokiranje negativaca. Vlasnici e-trgovine, blogeri, izdavači i svatko tko proizvodi sadržaj posljedično živi u strahu od kopiranja plodova svog rada bez ikakve nagrade i priznanja. Kao što smo rekli, postoje različita rješenja za zaštitu. Neki su preventivni: na primjer, dodatak Wp Content Copy Protection, čiji je cilj spriječiti korisnike da desnom tipkom miša kopiraju istaknuti sadržaj. Ili vodeni žig koji se stavlja na slike, kako bi se spriječilo neželjeno ponovno korištenje. Podrazumijeva se da će najvještiji moći zaobići i ove prepreke, pa je dobro implementirati i daljnje komplementarne strategije praćenja i kontrole. Predlažemo da između ostalih isprobate Googleov Report Scaper ili poznati i cijenjeni Copyscape. Na taj način bit će moguće provjeriti je li sadržaj dupliciran, izbjegavajući, između ostalog, opasne kazne od strane Googlea. 

EU PARLAMENT ODOBRIO REFORMU AUTORSKOG PRAVA

Nakon što smo fotografirali stanje umjetnosti, sada je potrebno suočiti se s kratkim ekskurzom onoga što bi, u teoriji, moglo postati najveća (i za neke ozbiljne) revolucija u području autorskih prava, makar samo unutar digitalnog ekosustava 'Europske unije'. . Riječ je o reformi koja u svojim namjerama ima za cilj zaštititi autorska prava pojedinaca, ali koja na kraju pogađa male ribe, naprotiv, u korist velikih izdavača i multinacionalnih kompanija poput Facebooka i Googlea. To je mišljenje velikog dijela onih koji rade na webu svaki dan. Zašto takav zaključak? Razlog treba tražiti u člancima 11. i 13. reforme, koji govore o onome što je odmah preimenovano u "porez na linkove" (čl. 11.) i hipotetske "filtere" koji se primjenjuju na bilo koji sadržaj platforme koji se učitava (čl. 13.) , počevši od divovskog Youtubea pa sve do najmanjeg sveučilišnog eksperimenta stranice razvijene za dijeljenje videa, pjesama i drugog javnog materijala.

Točnije, prema članku 11., svatko tko podijeli izvadak članka (pogledajte agregatore vijesti kao što je Google News) morat će platiti naknadu autoru tog članka. Međutim, to bi moglo oštetiti ne toliko Google, već redove mali blogovi, portali i časopisi koji zahvaljujući Google News primaju ciljani promet svaki dan. Članak 13. mogao bi imati jednako štetne posljedice: u ovom slučaju govorimo o cenzuri, u smislu da bi razmišljanje o nametanju preventivnih filtara za procjenu originalnosti sadržaja (a pod sadržajem posebno mislimo na videozapise) završilo ugrožavanjem slobode govora , budući da bi robotima i softveru bio povjeren zadatak analiziranja (također) kreativni dio djela koja je teško uokviriti jer primjerice umjetnički ili satirični. Komičar koji čita izjave političara koristeći njegove vlastite riječi da izgradi svoj skeč ili snimatelj videa koji revidira glazbu filma kako bi snimio avangardni dokumentarac završio bi, nakon definitivnog odobrenja ove reforme, isključenjem. iz bilo kojeg digitalnog komunikacijskog kanala kao prekršitelji autorskih prava drugih.

Nije rečeno da će ovako završiti: zakon će sada morati proći Europsko vijeće i odobriti ga svaka država, zatim ide na konačno glasovanje cijelog Parlamenta. Do tada ostajemo u neizvjesnosti čekajući događaje.

trening