Digitalizacija: talijanska tragedija

Stanje procesa digitalizacije u Italiji i izravna iskustva. Što se događa i što još treba učiniti.

Nakon što smo uživo svjedočili epskom neuspjehu portala INPS u povodu povrata novca prošlog proljeća i najnovijem nacionalnom padu SPID usluge s državnim povratom novca, došlo je vrijeme da sumiramo proces digitalizacije u Italiji.

Prvi problem koji se pojavljuje u svoj svojoj dramatičnosti jest taj užasno kasnimo. Zaostajemo na razini infrastrukture, s nacionalnom mrežom koja se bori da održi korak s porastom upotrebe interneta u vrijeme karantene. Zaostajemo u kvaliteti pruženih online usluga, s javnim portalima razvijenim tehnologijama od prije najmanje 10-15 godina, a sada se održavaju samo zahvaljujući strahu od posljedica nadogradnje ili potpunog prelaska na modernije tehnologije. Zaostajemo u pogledu upotrebljivosti koju nude gore navedene usluge, sa stranicama i aplikacijama koje, čini se, u potpunosti ignoriraju zdrava pravila koja diktiraju stručnjaci poput Jakoba Nielsena i Stevea Kruga.

Drugi problem, još ozbiljniji, predstavlja propust u informatičkom opismenjavanju građana. Čak i poduzetnici koji odluče stvoriti vlastitu online prisutnost često pokazuju gotovo potpuno neznanje o tome kako web i njegove usluge funkcioniraju, kao i jednako opasno podcjenjivanje potencijala koje ovaj medij nudi. U praksi, oni žele biti online ne toliko zato što su svjesni što biti online podrazumijeva, već radije da imitiraju svoje konkurente koji to već jesu.

Ostali mediji ne bave se ovim temama osim što izvještavaju o najnovijim vijestima o najnovijem sigurnosnom podvigu i govore o hakerima, likovima koji jako dobro ispunjavaju vijesti s obzirom na izrazito romantičan utjecaj koji imaju na kolektivnu maštu.

Zbog toga preostalih 99% stručnjaka u IT svijetu ostaje u sjeni, što nas i ne čudi previše s obzirom na to da oglasi za posao u sektoru obiluju zahtjevima za "sveznalicama", a ne za pravim profesionalcima. Dakle, ako čak ni tvrtke u sektoru ne razumiju razliku između analitičara sustava i programera, kako možete očekivati ​​od poduzetnika da znaju kako svjesno birati između različitih prijedloga koji im se nude?

A s obzirom da građani sada znaju sve o vjerojatnosti novog sudara meteorita sa Zemljom poput onog koji se dogodio u kasnoj kredi, ali nisu ni najmanje educirani o korištenju računalnih alata, kako od njih očekivati ​​da razumjeti da se računalo ne može izjednačiti s uobičajenim kućanskim aparatom?

Treći problem je nepomirljivi kontrast između birokratskog aparata i digitalnog. Mantra da dokument ne postoji ako nije u mapi daleko je od nestanka. Zapravo, PEC i digitalni potpis nisu ništa drugo nego nespretni kompromis s analognom prirodom birokracije koja koristi preporučena pisma i nepoznat broj pečata i potpisa koji se stavljaju na dokumente, čisto papirnate dokumente. Sumnja da se naše PDF datoteke koje se striktno šalju preko PEC-a i jednako tako strogo digitalno potpisuju tada samo ispisuju i stavljaju u mape ostaje zabrinuto živa. I ako je tako, koji je smisao svega ovoga?

Ako doista možemo govoriti o "Italiji 4.0", izrazu koji se često ponavlja u službenim najavama, to dugujemo onim talijanskim digitalnim tvrtkama i onim profesionalcima koji nastavljaju s inovacijama i otporom ploveći protiv plime u moru zakona i zamjerki koje bi bilo koga obeshrabrile da krene takvim putem. „Deus ex machina“ na kraju drame su upravo oni, što ostavlja veliku nadu otvorenom za budućnost.